Osnovna škola Beletinec osnovana je 1927. godine, a svečano je otvorena 18. IX. u zgradi Franje Galea koji je tu imao gostionicu i stan. Prvi njezin učitelj bio je Ante Majcen. Škola je imala 2 odjela i 186 učenika, a tečaj opetovnice pohađalo je u 2 grupe 30 učenika. Porastom broja učenika na 203 ukazala se potreba za dogradnjom škole što je učinjeno 1931. godine kad škola dobiva novo ime i zove se Narodna škola "Kraljević Tomislav" Beletinec. Odlaskom učitelja Majcena 1935. godine, školom upravlja učiteljica Josipa Flajšman koja krajem godine predaje dužnost upravitelju Ivanu Tošiću. Godine 1936. proširuje se školsko područje tako da mu se priključuje selo Filipići. Upravitelja Ivana Tošića zamjenjuje 1941. godine učitelj Božo Kukljica, ali ga te iste godine zamjenjuje upravitelj Dragutin Tepeš. Škola ima prekid u radu od 06.04. do 12.05. Učiteljica Dragica Tomašković postaje upraviteljicom 1944. godine, a u spomenike je zabilježeno da je te godine selo bilo bombardirano, prilikom čega je i neznatno oštećena škola. Škola je 1945. godine imala prekid u radu od 03.06. do 05.06. radi dolaska Narodno-oslobodilačke vojske.
Godine 1955. otvara se i sedmi razred, a škola radi u tri smjene. Iduće godine prelazi u osmogodišnju školu. U školi radi školska kuhinja, ali se ne hrane svi učenici. Dio nastave seli se u Društveni dom te od 1960/61. škola prelazi na rad u dvije smjene. Broj učenika i dalje raste, tako da 1961/62. imamo 270 učenika. Materijalne prilike u školi veoma su loše, opremljenost slaba, a škola radi u 4 učionice. Broj učenika postupno se smanjuje tako da 1979. godine škola ima 314 učenika a 1982/83. god. 290 učenika. Za vršitelja dužnosti direktora škole imenovan je Zlatko Kraljić, pa Josip Novak. Funkciju direktora škole od 1983.god. preuzima Zlatko Kraljić i vrši ju do 2014. godine. Sada školsko područje obuhvaća sela Krušljevec i Beletinec. U školi djeluje učenička zadruga „Beletinček“ sa dvije sekcije – keramika i vezilje.
Učenici često sudjeluju u humanitarnim akcijama, od prikupljanja higijenskih i prehrambenih potrepština, plastičnih čepova, dječjih knjiga i slikovnica, pa sve do pečenja i prodaje kolača za vlastite potrebe ili za djecu Afrike.